Usamljeni u gomili

Iz tramvaja se čini

da tvoj neboder već spava

pitaš me da li ću te

otpratiti do stana

Noću je kazes opasno

prolaziti hodnikom

sve se rjeđe u pomoć

otvaraju vrata

Nervoznim prstima na radiju

tražiš stanicu

glas koji ce šapnuti

da nisi jedina

Ali sve sto cujes je hipnoza

uljuljkivanje

kastrati u modi

i buka strojeva

Zato ne pitaj me

Kako smo to postali

usamljeni u gomili

pomozi mi vjerovati

da ovdje nisam jedini

Pričaš mi o strahu

da budes živa zakopana

u zlatnoj sredini

između katova

Gdje kroz tanke zidove

cijelu noć odjekuje

smijeh napušenih klinaca

i škripa liftova