Usamljeni u gomili

Iz tramvaja se čini

da tvoj neboder već spava

pitaš me da li ću te

otpratiti do stana

‍

Noću je kazes opasno

prolaziti hodnikom

sve se rjeđe u pomoć

otvaraju vrata

‍

Nervoznim prstima na radiju

tražiš stanicu

glas koji ce šapnuti

da nisi jedina

‍

Ali sve sto cujes je hipnoza

uljuljkivanje

kastrati u modi

i buka strojeva

‍

Zato ne pitaj me

‍

Kako smo to postali

usamljeni u gomili

pomozi mi vjerovati

da ovdje nisam jedini

‍

Pričaš mi o strahu

da budes živa zakopana

u zlatnoj sredini

između katova

‍

Gdje kroz tanke zidove

cijelu noć odjekuje

smijeh napušenih klinaca

i škripa liftova

‍